Zašto se pojedinci (ili više njih) ne pridržavaju uputa HZJZ?

- “Meni se to ne može dogoditi…”
Doživljaj kontrole, predvidivosti i planiranje daje nam osjećaj sigurnosti upravljanja životom. No, zapravo se radi o iluziji kontrole nad životom, jer nemamo valjanu potvrdu da je to uistinu tako. Mislimo da nas neće zateći nevolja, da se neće baš nama dogoditi nešto loše, mislimo da je svijet ok i sigurno mjesto za život, da možemo očekivati pravednost i slično. Zapravo je psihološki zdravo tako vidjeti sebe i svijet oko sebe. U suprotnom bismo stalno bili u očekivanju ‘lošega’ jer postoji beskrajan popis ugodnih, ali i neugodnih situacija koje život može postaviti pred nas. Uspješno se zavaravamo da imamo kontrolu, tako što planiramo tjednu nabavku, nazvati prijateljicu, on-line tečaj, putovanje, skuhati kelj, kupiti zavjese… Taj balon s doživljajem kontrole, sigurnosti i predvidivosti se nažalost nekada naglo ispuše ili pukne, u situacijama ozbiljnih, traumatskih iskustava; neko teško iskustvo iznenada ‘sruši’ naša uvjerenja o kontrolabilnosti i sigurnosti, baš poput situacije s korona virusom. No dio populacije se ponaša kao da se ništa ne događa. Nevidljiv neprijatelj, donedavno daleko od nas, našem iskustvu stran ovakav razmjer širenja virusa i neka druga obilježja korona virusa pridonose ignoriranju opasnosti kod dijela populacije. I dalje žive u balonu kontrolabilnosti i vjeruju da „neće baš mene“ i da je to sve „malo napuhano“. Potrebno je više upozorenja i najava sankcija da se balon ‘ispuše’ i da se realistično sagledaju okolnosti oko sebe.

Ja, ja i ja
Živimo u svijetu zaokupljenosti sobom i svojim potrebama. Odjednom moramo mijenjati uobičajeni obrazac ponašanja koji nam odgovara i koji smo za sebe birali. Moramo raditi nešto što kaže netko drugi, nameće nam, ograničava nas, nemamo slobodu na koju smo naučeni. Ponekad je potrebno određeno vrijeme da shvatimo da svoje ponašanje i svjetonazor moramo prilagoditi okolnostima, da svoju individualnost moramo malo ‘žrvovati’, staviti ‘na pauzu’ i činiti ono što od nas očekuje zajednica.

Prihvaćanje promjena
Životni tempo je ubrzan, što je za nas postala prirodna i uobičajena pojava na koju smo se naučili i u skladu s kojom nastojimo živjeti. Odjednom moramo stati, usporiti i živjeti drukčije. Prilagodba izaziva otpor jer predstavlja izvor stresa – situacija je to koja od nas traži aktivan angažman, svoje snage i resurse sad usmjeravamo na postizanje adaptacije na nove okolnosti. Prilagodba traži ulaganje napora u drukčiji način funkcioniranja. Na poznati, uhodani stil življenja stižu novi zahtjevi koji aktiviraju mehanizme prilagodbe. Prilagodba je proces, traje određeno vrijeme, naglo kočenje ponekad nije moguće, naročito kada se radi o opsežnijim promjenama u funkcioniranju. Upravo zato pojedincima treba ‘malo duže’ da svoje ponašanje usklade s preporukama stručnjaka.